Adolescencija – kako da roditelji i djeca prevladaju sukobe?

Objavljeno: 06.11.2015

 

„Vaša djeca nisu vaša djeca.

Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,

I premda su s vama, ne pripadaju vama.“

Kahlil Gibran

Adolescencija može biti komplicirano razdoblje za svako dijete, a i njegove roditelje. Djeca ulaze u fazu emocionalnih i kognitivnih promjena, dolazi do razvoja mišljenja, razvijanja identiteta, vlastitih vrijednosti i stavova te neovisnosti od roditelja. Kako postaju neovisni u svojim akcijama, ali i načinu razmišljanja, tako može doći  do sve većih konflikata između adolescenata i roditelja. Počinju se suprotstavljati roditeljima, ne smatrajući više da sve mora biti onako ili da sve jest onako kako roditelji kažu i misle. Ovo razdoblje je posebno teško za roditelje jer se njihov odnos s djetetom počinje mijenjati, dijete se počinje odvajati od njih te im je teško suočiti se s time. Možemo reći da se roditelji suočavaju s osjećajem gubitka slike djeteta koje je do tada postojalo i odnosa koji su imali s njim.

Adolescencija je obično i razdoblje sukoba između djece i roditelja. Do sukoba može doći zbog lošeg uspjeha u školi, potrebe za stalnim izlascima, odabira romantičnog partnera, ali i zbog financija i izgleda. U adolescenciji su sukobi pretežno neizbježni jer adolescenti prolaze kroz razdoblje individualizacije – razdoblje kada pokušavaju otkriti tko su, odnosno pokušavaju sami razviti svoje stavove i vrijednosti koji se razlikuju od roditeljskih. To je sasvim prirodan proces odrastanja. Dolazi do “deidealizacije roditelja”, odnosno adolescent počinje uviđati da roditelji nisu uvijek u pravu, da i oni griješe. To je rezultat promjena u načinu razmišljanja koje adolescentu omogućuju da preispituje stvari oko sebe, autoritete i stavove, kako roditelja tako i drugih. Adolescent želi svoju slobodu i samostalnost, želi donositi odluke za sebe i imati pravo na svoje mišljenje te pravo da ga se čuje, dok s druge strane još uvijek jako ovisi o svojim roditeljima i osjeća se nesigurno bez njihove potpore.

No, sukobi imaju (barem) dvije strane. U literaturi o adolescenciji često se nalaze opisi teških i hirovitih tinejdžera, a vrlo malo opisa njihovih roditelja. Roditelji često znaju reći: „Ja sam isti kao prije, on se promijenio, dakle on je kriv!“. Roditelji imaju odgovornost za odnos sa svojom djecom i atmosferu koja će vladati u njihovoj obitelji. Kao i u svim drugim razvojnim fazama, roditelji imaju zadatak prilagođavati se razvojnim potrebama svoga djeteta. Za razliku od početnih faza života djeteta, kada je nužna kontinuirana briga za dijete, kroz odrastanje upravljanje životom djeteta nije više većinski roditeljski zadatak. Iz svojih strahova, osjećaja gubitka i nepovjerenja u djetetove sposobnosti, mnogi roditelji ne žele odustati od ideje da oni oblikuju djetetov život. To dovodi do direktnog sukobljavanja s djetetovim potrebama. Sukobi se često temelje na različitim načinima na koje roditelji i djeca definiraju i tumače obiteljska pravila i događaje. Često isti događaj dožive na dva različita načina. S obzirom na to da još u potpunosti ne razumiju kako svijet oko njih funkcionira, djeca mogu osjećati da im je nanesena nepravda i da ih roditelji ne razumiju. Ono što žele od svojih roditelja je da se prema njima odnose s poštovanjem i ravnopravnošću te, iako to ne pokazuju uvijek, vrlo im je bitno mišljenje roditelja. Važna im je uzajamna privrženost i bliskost s obitelji.

Svako dijete je posebno te njegov razvoj ne mora nužno pratiti razvoj „po knjizi“. Generalno gledajući, postoje četiri faze adolescencije.

Prva faza – rana adolescencija, obuhvaća dob od 9 do 13 godina, uključuje djetetovu potrebu da ga se počinje drugačije doživljavati, odnosno kao zreliju osobu. Počinje ispitivati granice i pri tome krši pravila, izbjegava ili odgađa svoje obaveze te razvija negativan stav. Potiče rasprave i preispituje stvari koje bi prije prihvatio kako mu je rečeno.

Druga faza – srednja adolescencija, koja obuhvaća dob između 13 i 15 godina, uključuje traženje više slobode, govorenje neistine kako bi se izbjegle neželjene posljedice ili prekršila postavljena pravila te rast pritiska vršnjaka koji dijete mora zadovoljiti da bi se osjećalo prihvaćeno u grupi u kojoj se nalazi. Taj pritisak često uključuje rizična ponašanja poput pušenja, pijenja alkohola, tetovaža i slično.

Treća faza - kasna adolescencija, koja obuhvaća dob između 15 i 18 godina, uključuje osjećaj veće samostalnosti jer se dijete bavi aktivnostima koje se smatraju “odraslima” poput sezonskih poslova, vožnje, romantičnih veza te drugih stvari uz manju roditeljsku kontrolu. Za većinu adolescenata to je faza novih emocionalnih, a često i seksualnih iskustava. Djeca tu teže neovisnosti za koju često nisu još potpuno spremna.

I na kraju četvrta faza – rana neovisnost,obuhvaća dob između 18 i 23 godina. Zbog osjećaja nesposobnosti i nemogućnosti obavljanja svih zahtjeva koji se pred njih stavljaju mlada osoba može imati niže samopoštovanje te osjećaj tjeskobe zbog nesigurnosti što dalje u njenom životu slijedi. I dalje su podložni utjecaju vršnjaka, no sada više u smislu izbjegavanja razmišljanja o budućnosti i bježanja od svojih odgovornosti.

Sukobi se povećavaju za vrijeme rane i tijekom srednje faze, dok se polako gase tijekom kasne adolescencije. Smatra se da je ljutnja glavna emocija sukoba, uz koju se još javljaju osjećaj tjeskobe, frustracija ili krivnja. Sukobi postaju problematični kada je ljutnja prečesta, prejaka, dugo traje i vodi agresivnosti te ometa aktivnosti ili odnose. Osim promjena koje odnos roditelja i djeteta prolazi, mogući uzroci sukoba su i konflikti u braku ili razvod među roditeljima, prilagođavanje na novu obiteljsku situaciju, nestabilnost obitelji te nedosljednost roditelja u njihovim odlukama i pravilima (koja se može javiti kada roditelj previše popušta djetetu i ne drži se onoga što je samo odredilo).

Unatoč svemu, spomenuti sukobi ne moraju značajno narušiti odnos roditelja i djece. Djeca, iako se suprotstavljaju, i dalje se dive svojim roditeljima, cijene ih i trebaju ih da se na njih oslone.

Treba uzeti u obzir da adolescenti često osjećaju kako ne mogu razgovarati s roditeljima i da ih roditelji ne razumiju. Boje se nerazumijevanja te smatraju da nemaju pravo na vlastito mišljenje već da im roditelji nameću svoje. Često im se čini i da ih roditelji ne poznaju dobro, ne znaju što oni žele ili vole te da ih roditelji ni ne pokušavaju shvatiti.

Roditelji, ono što sa svoje strane možete učiniti da smanjite sukob:

Stvaranje i održavanje odnosa s djetetom kroz njegovo odrastanje nije lagan zadatak i zahtijeva fleksibilnost roditelja, no otvorenost prema djetetu i djetetova sigurnost da će uvijek biti prihvaćeno može uvelike olakšati i učiniti odnos boljim.


Hrabri telefon je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge