Dječja prijateljstva

Objavljeno: 30.04.2015

„Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.“

Elbert Hubbard

Prijateljstvo se često opisuje kao relativno trajni odnos dvije ili više osoba pri čemu ih povezuju zajednički interesi, međusobna odanost, iskrenost i prisnost.  Djeca pokazuju interes za vršnjaka od rane dobi, ali poimanje koncepta prijateljstva razlikuje se sa razvojnom dobi djeteta, odnosno sa razinom razvijenih kognitivnih sposobnosti. Unatoč razlikama u shvaćanju prijateljstva, ono što se uočava da djeca odrastajući provode sve više vremena sa vršnjacima, a postupno sve manje sa roditeljima i drugim odraslim osobama. Također se može uočiti da više vremena provode sa prijateljima, nego sa ostalim vršnjacima.

U periodu ranog djetinjstva, dijete pokazuje interes za drugu djecu, primjerice šestomjesečne bebe smiješe se, dodiruju ili gledaju druge bebe. Treba naglasiti da ti postupci nisu toliko učestali, već da su bebe u većoj mjeri usmjerene prema nekom objektu, što je najčešće igračka. Naime, u tom periodu dominira zajednički interes ili zanimanje beba prema nekoj igrački. Usporedno s razvojem, bebe pokazuju češće interakcije sa drugom djecom te se očituju međusobna razmjena igračke (jedno dijete da drugom djetetu igračku). Također u periodu dojenčadi i ranog djetinjstva, roditelji imaju važnu ulogu da osiguraju djetetu duženje s djecom njegove dobi, čime se potiče razvijanje socijalnih vještina, primjerice djeca koja su se više družila s vršnjacima, lakše pristupaju i uspostavljaju kontakte s novom ili nepoznatom djecom.

U predškolskoj dobi uočava se postupno uvježbavanje i usavršavanje vršnjačkih druženja, pri čemu veliku ulogu ima igra. Važno je razumijeti da dvogodišnjak neće pristupiti druženju sa vršnjacima kroz igru na isti način kao i šestogodišnjak. Roditelje se često zabrinu ukoliko njihovi dvogodišnjaci na igralištu ne pristupaju drugoj djeci da se igraju, odnosno ne igraju se u društvu već samo promatraju drugu djecu. Potrebno je razumjeti da djeca u toj dobi najčešće promatraju drugu djecu kako se igraju, ali da se pritom ne uključuju izravno u igru sa njima. Također se često samostalno igraju bez pokušaja  stvaranja interakcije s drugom djecom. Za razliku od dvogodišnjaka, trogodišnjaci i četverogodišnjaci pristupaju igri tako da se često igraju jedni pored drugih, međusobno razgovarajući, ali bez stvaranja zajedničke igre. U dobi od pet i šest godina, djeca ostvaruju zajedničke aktivnosti te kroz igru nastoje ostvariti zajednički postavljen cilj. Također se razlikuje složenost igara sa dobi, primjerice djeca nakon uvježbanih jednostavnih motoričkih vještina nastoje kroz igru nešto stvoriti ili izgraditi, nakon čega se često igraju „pretvaranja“ (na primjer igranje kuće ili škole).

Predškolsku dob karakterizira uspostavljanje prvih prijateljstva, pri čemu prijatelja definiraju kao netko tko im se sviđa. Vršnjačka druženja služe djetetu za ostvarivanje i uvježbavanje socijalnih vještina, dok je uspostavljanje prijateljstva važno da nauče kako rješavati probleme u odnosima, razumijevanje empatije, sagledavanje problema iz tuđe situacije, također se uče o moralnim vrijednostima i prosuđivanju.

U ranijoj dobi djeca opisuju prijatelja „kao nekog s kim je ugodna igra i s kime izmjenjuješ igračke“, dok se kasnije produbljuje shvaćanje prijateljstva (primjerice međusobna naklonost i podrška). Djeca najčešće biraju prijatelja po sličnostima – dob (prijatelj s vršnjakom), spol (najčešća su istospolna prijateljstva), blizina (susjedi ili isti razred ili vrtička grupa) te slične aktivnosti (prijatelji vole raditi slične ili iste stvari).

Karakterisitčno je za djecu predškolske dobi da međusobno oponašaju jedni druge, ali istovremeno se uočava da su djeca prijateljstvom međusobno sve sličnija.  Djeca su spremnija pomoći prijatelju u većoj mjeri nego nekom drugom vršnjaku te iskazuju više pozitivnih emocionalnih reakcija prema prijatelju (na primjer pozdrav, osmjeh) U školskoj dobi, između prijatelja očituje se veća međusobna suradnja i sklonost za djeljenje. Također se mijenja shvaćanje prijateljstva odlaskom u školu, točnije djeca definiraju prijateljstvo kao obostrano povjerenje, prisnost (međusobno poznavanje) i spremnost na pomoć,pri čemu  pridaju veći značaj osobinama prijatelja, a ne zajedničkim aktivnostima (na primjer igranje).  Kasnije u razvoju, djeca uspostavljaju prijateljstvo na temelju zajedničkih interesa i usklađivanju osobina ličnosti.

Djeca provode više vremena sa prijateljem, nego s vršnjakom kojeg ne naziva prijateljem, pri čemu se često zna dogoditi međusobni sukob. Roditelji često mogu čuti kako se njihovo dijete verbalno prepire sa prijateljem/prijateljicom prilikom zajedničke igre, ali potrebno je razumijeti da ono ukazuje da oni imaju osjećaj sigurnosti u međusobnom društvu te da mogu iskreno izraziti neslaganje, a da se ne ugrozi prijateljstvo. Razlika između sukoba dvaju prijatelja i dvaju vršnjaka jest u načinu na koji su djeca riješila početno uzrokovan sukob. Naime, prijatelji nastoje izgladiti i razjasniti sukob da se održi obostrano slaganje s rješenjem te koriste blaže oblike sukoba (bez težeg fizičkog ozlijeđivanja). Sukob među dvaju vršnjaka najčešće rezultira da se međusobno ispričaju, prihvate da nema pobjednika ili pregovaraju sa ciljem da svatko zadovolji svoje potrebe. Važno je naglasiti da u vršnjačkom sukobu, kao i sukobu između dvaju prijatelja, svaka strana ima slobodu da napusti situaciju te znaju razloge sukoba, dok bullying (nasilništvo) među vršnjacima karakterizira želja da se nanese bol osobi te se ističe se nadmoć jedne strane i ranjivost druge.

Iako za razvijanje prijateljstva veliki utjecaj ima kognitivni razvoj djeteta, roditelji također imaju značajnu ulogu. Kao što je ranije spomenuto, osiguravanjem neformalnih ili formalnih druženja djece potiče se razvijanje socijalnih vještina i ostvarivanje pozitivnih iskustva. Ukoliko, roditelji primjete da dijete ima poteškoća sa pristupanjem vršnjacima, a ima želju da ostvari prijateljstva (na primjer roditelj uočava da se njegovo dijete drži po strani grupe, ali nekako pokazuje želju da se uključi u igru te naknadno kroz razgovor sa djetetom, ono kaže da bi željelo imati prijatelje, ali da ne zna kako), tada se preporuča da roditelji kroz glumu (igranje uloga) prikažu djetetu kako da pristupi vršnjaku. Uvježbavanjem dijete postupno povećava osjećaj samopouzdanja i sigurnosti u vlastite osobnosti. U drugim situacijama, dijete može pokazivati veću želju da se igra sam, a ne u većem društvu. Takvo ponašanje može ukazivati da je dijete introventiranije. Potrebno je razumijeti da introventiranija djeca nemaju nužno loše socijalne vještine ili da se osjećaju nelagodno u većem društvu, već da preferiraju i uživaju u vremenu što provode sami. Roditelji u takvim situacijama trebaju slobodno razgovarati te osluškivati potrebe dijeteta, želi li dijete ostvariti prijatelje, ali ne zna kako ili jednostvno ima želju provoditi više vremena sam.

Na kraju, roditelji također trebaju ukazati djetetu koje su pozitivne karakterisitke prijatelja: (1) prijatelj je iskren, (2) s prijateljem želimo provoditi vrijeme jer nam je zanimljiv i zabavan, odnosno ugodno nam je u njegovom društvu, (3) prijatelj zna slušati, (4) prijatelj podržava naše dobre ideje, (5) prijatelj je odan te (6) prijatelj nam je podrška u teškim trenucima. Ukazujući i učeći djecu pozitivnim karakteristikama prijatelja, djeca poprimaju ponašanja dobrog prijatelja i prepoznaju te karakteristike u vršnjacima.

„Jedini način da imaš prijatelj jest da budeš prijatelj.“

Ralph Waldo Emerson