Teškoće učenja

Objavljeno: 31.12.2014

Škola je vrlo važan dio djetetovog života, jedan od glavnih djetetovih načina otkrivanja svijeta i oblikovanja slike o sebi. Kroz različite školske aktivnosti dijete dobiva povratnu informaciju o vlastitim osobinama i sposobnostima. U slučaju pozitivnih povratnih informacija, dijete razvija samosvijest i samopouzdanje te ima zdraviji emocionalni razvoj. No, što kada primijetimo da se dijete susreće s teškoćama u školskom funkcioniranju poput problema s čitanjem, pisanjem, matematičkim vještinama, pažnjom, razumijevanjem gradiva? Kada se roditelji suoče s činjenicom da dijete ima neku poteškoću učenja, prirodni osjećaji koji se javljaju su nevjerica, razočaranje, ljutnja, tuga i bespomoćnost. Važno je naglasiti da svatko ima pravo na takve osjećaje i da je važno imati socijalnu podršku, nekoga s kim mogu razgovarati o tome ako im je potrebno.

Prije svega, najvažnije jest primijetiti postojanje određenog problema koji često bude otkriven tek polaskom djeteta u školu, tako da se veći broj poteškoća vezanih uz kognitivne sposobnosti najčešće otkriva u osnovnoškolskom uzrastu. Neke znakove mogućih teškoća u učenju moguće je prepoznati već kod starije predškolske djece. To su primjerice teškoće u oblačenju (bez tuđe pomoći), hodanju po stepenicama, trčanju, pamćenju boja, crtanju, učenju brojeva, izgovoru i učenju riječi… Kod školske djece prisutne su poteškoće u držanju olovke, pisanju, crtanju, učenju, razumijevanju pročitanog, rješavanju matematičkih zadataka u skladu sa svojom dobi, urednom i organiziranom vođenju bilježnica, praćenju uputa…Ako je neka od poteškoća primijećena kod djeteta, potrebna je procjena je li dijete sposobno funkcionirati na  razini akademskih zahtjeva i odgovara li akademski program njegovom intelektualnom statusu i uzrastu.

Djecu na ispitivanje prvenstveno upućuju djelatnici škola koji predstavljaju „prvu frontu“ rada s učenicima. S obzirom na to da svakodnevno rade s njima, prvi mogu uočiti određena odstupanja. Liječnik školske medicine pritom dijete šalje na psihodijagnostičku obradu stručnog tima. Dijete bude pregledano od strane psihijatra, defektologa, psihologa, logopeda, moguće i putem EEG-a. Po dobivanju dijagnoze roditelji dobivaju daljnje preporuke za školu.

Kada govorimo o dijagnozi teškoća učenja, ona se odnosi na poremećaj psiholoških procesa uključenih u primanje, razumijevanje i korištenje verbalnih i neverbalnih informacija. Očituju se na pažnji, shvaćanju, obradi podataka, pamćenju, komunikaciji, čitanju, pisanju, računanju i sl. Konkretno to mogu biti: disleksija (poteškoće iščitavanja i razumijevanja pročitane riječi i pravilnog pisanja riječi), disgrafija (poteškoće usvajanja vještine pisanja), diskalkulija (poteškoće usvajanja matematičkih vještina), dispraksija (motoričke poteškoće), poremećaj slušnog procesiranja (poteškoće u analizi ili nalaženju smisla u informacijama dobivenim slušanjem), poremećaji vidnog procesiranja (poteškoće stvaranja smislene slike iz informacija primljenih vidom), poremećaj pažnje s ili bez hiperaktivnosti (ADD ili ADHD).

Uz navedene teškoće učenja vežu se važna zajednička obilježja poput prosječne ili iznadprosječne inteligencije, neuroloških poteškoća i nerazmjera postignuća i sposobnosti što pokazuje da se ne radi o „lijenoj“ ili ispodprosječnoj djeci. Uz ove poteškoće vezane su i poteškoće kontrole impulsa i discipline, lako odvraćanje pažnje i sl. Teškoće u učenju uzrokovane su zbog načina na koji različiti dijelovi mozga koordiniraju jedni s drugima.

Neke od mogućih preporuka roditeljima nakon psihodijagnostičke obrade su individualizirani i prilagođeni školski program između kojih postoje jasne razlike.

Individualizirani program

Roditelje često zbunjuju nazivi pojmova individualiziranog i prilagođenog programa. Najčešće reakcije na prijedlog individualiziranog programa od strane stručnih timova nakon dijagnostičke obrade budu: “O čemu vi pričate, moje dijete je normalno! Što mislite kako će se moje dijete upisati? Dijete će mi biti etiketirano od strane razreda, mislit će da je glup!“ Ono što je važno znati jest da se individualizirani pristup ne odnosi na sadržajnu prilagodbu školskog gradiva, odnosno školsko gradivo za učenje ostaje isto. Ono što se mijenja jest pristup ispitivanju školskog gradiva. Roditeljima se u takvim situacijama često da primjer djeteta koje dobro ne vidi, što ne znači da ne razumije, nego samo da mu trebaju naočale kako bi vidjelo kao i drugi. Ekvivalent tome jest npr. dijete s dijagnozom ADHD-poremećaja koje može biti intelektualno iznadprosječno, ali zbog poteškoća pažnje imati slabije rezultate. Individualizirani program tu učeniku pomaže da ostvari ocjene jednake kao i drugi, unatoč svojim poteškoćama (pr. usmeno ispitivanje umjesto pismenog, manje zadataka iste težine i sl.). Individualizacija je važna i za odgojni dio pa se tako npr. učeniku s ADHD-om tolerira povremeno dizanje, usmjeravanje na druge aktivnosti, odnosno ne tretira ga se kao „neodgojeno“ dijete i ne kažnjava na klasičan način za nediscipliniranost na nastavi. Ponekad je u takvim slučajevima potreban i asistent u nastavi uz individualizirani pristup kako se ne bi narušavala grupna dinamika rada.

Prilagođeni program

Glavna razlika između individualiziranog i prilagođenog programa jest u vrsti prilagođavanja nastavnog sadržaja učeniku kojemu je određeni program dodijeljen. S obzirom na to da ranije opisani individualizirani program, glavna razlika između dva navedena programa jest u stupnju obuhvaćenosti sadržaja gradiva. Dok individualizirani pristup i dalje sadržava sve propisano nastavno gradivo, prilagođeni program omogućuje smanjenje i pojednostavljivanje sadržaja školskog gradiva, a što direktno utječe na odabir upisa u srednje škole. Sadržaj se prilagođava ovisno o djetetovim mogućnostima. Program može obuhvaćati sve školske predmete ili samo pojedine, kao što je primjerice matematika (pojednostavljeni zadaci, bez korištenja kompleksnih brojeva). Također, i socio-emocionalni pristup je pritom drugačiji te se s djetetom komunicira u skladu s njihovim emocionalnim kapacitetima. Osobe po prilagođenom programu mogu biti primjerice djeca s graničnim intelektualnim funkcioniranjem, ispodprosječnim sposobnostima, koja znaju impulzivno reagirati i koja mogu biti s poteškoćama samoregulacije vlastitih emocija, tako da  se često uz prilagođeni program učeniku dodijeli i asistent u nastavi.

Tko su asistenti u nastavi i kome se dodjeljuju?

Po preporuci psihodijagnostičke obrade stručnog tima roditelji se mogu obratiti stručnoj službi škole koja zatim traži odobrenje za zapošljavanje asistenta u nastavi od nadležnog ministarstva ili gradske uprave.

Asistent u nastavi najčešće je osoba završenog društvenog studijskog smjera kao što su studenti psihologije i socijalne pedagogije. Također, asistenti mogu biti i već završeni stručni suradnici koji se dodjeljuju učenicima ponajprije osnovnih škola, a u slučajevima invaliditeta i u srednjim školama. Zadatak asistenta jest pružanje pomoći prema određenom individualiziranom programu za specifične teškoće kod djeteta ili prilagođenom programu za djecu s teškoćama u razvoju. Ovisno o propisanom programu asistent prilagođava svoje vještine i sposobnosti djetetovim kako bi dijete što bolje usvojilo potrebno školsko gradivo. Često to nije lak zadatak s obzirom na individualnost svakog djeteta, tako da početak suradnje može sadržavati duži period adaptacije djeteta na asistenta te asistenta na dijete. U početku je važno uspostaviti adekvatan odnos povjerenja s obzirom na to da asistent ima odgojno-obrazovno-savjetodavnu ulogu. Tako na početku zajedničkog rada dijete može testirati granice, biti u otporu prema radu ili s druge strane veselo prihvatiti pomoć i biti otvoreno za suradnju. Asistent također preispituje vještine i sposobnosti kojima dijete raspolaže kako bi mogao svoj način rada prilagoditi djetetovim potrebama. Može biti prisutan cijelo vrijeme tijekom propisanog razdoblja školovanja djeteta ili samo na pojedinim školskim predmetima s kojima dijete ima poteškoća (npr. terenska nastava, praktični rad i sl.) Cilj uvođenja asistenta u nastavu jest integrirati učenike sa specifičnim teškoćama kako bi se povećala njihova mogućnost upisa u redovne škole uz rad na vještinama socijalizacije.

Dijete, roditelj i škola

U svrhu bolje brige za potrebe djeteta, važna je suradnja roditelja i djeteta sa školom i učiteljima djeteta. Dobro je otvoreno razgovarati s učiteljima o njihovom načinu rada i ispunjavanju potreba djeteta, kao i učiti od učitelja metode i strategije učenja koje odgovaraju djetetu kako bi i roditelj mogao učiti s djetetom na sličan način. Ponekad je suradnja sa školom i učiteljima otežana iz raznih razloga; tada je naročito važno zadržati dijete u centru pažnje odraslih i staviti njegove potrebe na prvo mjesto, a ne zapletati se u sukobe odraslih i „istjerivanje pravde“ pod svaku cijenu.

U suradnji sa stručnjacima važno je povjerenje i trud s obje strane. Ponekad se događa da roditelji gledaju na odnos stručnjak-dijete kao na odnos automehaničar-automobil – očekuju da samo stručnjak radi s djetetom i „popravi“ ga. Roditelj je vrlo važna karika u razvoju svakog djeteta pa tako i djeteta s nekom teškoćom. Zato je važno graditi kvalitetan otvoren odnos sa svim stručnjacima s kojima dijete dolazi u kontakt. Oni su ti koji mogu dati odgovore na sva pitanja vezana uz djelovanje djetetove teškoće, kako na školsko, tako i svakodnevno funkcioniranje i socijalne odnose. U svakom trenutku roditelji imaju pravo pitati sve što im nije jasno vezano uz funkcioniranje vlastitog djeteta.

U odnosu s djetetom postoji više stvari na koje je važno pripaziti. Za početak, dijete ima pravo znati dijagnozu koja mu je postavljena. Dijete je samo svjesno da ima neku teškoću i njezino imenovanje im često može pomoći u razumijevanju samog sebe. Inače, dijete razvija sliku o sebi u smjeru toga da je lijeno, glupo, nesposobno… Kako se s takvim mišljenjem i osjećajima teško nositi, dijete može postati izrazito ljutito i agresivno. Zato takva ponašanja najčešće možemo smatrati znakom da je djetetu teško i da mu treba pomoć.

Roditelji imaju važnu ulogu u razvijanju djetetove pozitivne slike o sebi. Dobro je svoj odnos s djetetom temeljiti na primjećivanju i pohvalama za stvari koje radi dobro, umjesto kritiziranju i kaznama za loša ponašanja. Često hvalimo dijete samo za rezultate njegovog rada, ali za zdravu sliku o sebi važno je poslati djetetu poruku da primjećujete i trud koji ulaže u neku aktivnost, kao i da ga volite i da je vrijedno samo zato što postoji, a ne zato što nešto radi dobro. Djeca s teškoćama učenja često doživljavaju da ih se izjednačava s njihovim problemom, kao da ne postoji i cijeli niz njihovih drugih osobina i kvaliteta. Zato je važno pronaći neke školske aktivnosti u kojima je dijete uspješno, unatoč tome što postoje školske aktivnosti koje djetetu idu teže. Na taj način dijete može povezati školu i s nekim ugodnim događajima. Dobro je poticati dijete na bavljenje hobijima i aktivnostima koje ga zanimaju i u kojima može biti uspješan, ali je najvažnije provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom, u igri, aktivnostima, druženje i razgovoru.

Svako dijete može putem kreativnijeg, učinkovitijeg i osmišljenijeg načina postići više, može postići bolje rezultate od dosadašnjih, bolje pamtiti, razvijati svoje logično mišljenje, osvijestiti koji način mu pomaže da uspješnije uči te usvaja strategije kako da nadomjesti poteškoće koje se javljaju prilikom učenja!